Piše HIDO BIŠČEVIĆ Epohalni potresi i Europa… a Zagreb opet na sajmištu, uz gemište

Pogled unazad dodatno pojačava strahove i razočaranja: prije samo četvrt stoljeća rođene su, po prvi puta u povijesti, nade o svijetu zajedničkih vrijednosti, bez nadmetanja, s dijeljenim demokratskim vrijednostima,s pravilima koja će svi prihvatiti i poštivati. Četvrt stoljeća kasnije, nade zamijenjene strahovima i razočaranjem.

Ukratko, svijet je doista gori nego se itko nadao.

Jedva da bi trebalo prevoditi i pojašnjavati navedene naznake za skicu tog zastrašujućeg stanja svijeta. Primjerice, američki brodovi brode prema Iranu i Srednjem Istoku. Teheran uzvraća da će porušiti "Nuclear Deal“ i pri tomu se uzda u pomoć Moskve koja je pak upravo ušla u tunel mogućih sveobuhvatnih dogovaranja sa Sjedinjenim Državama koji prijete tom istom Iranu, nakon nedavna susreta Pompea i Lavrova u Djedomraziji na sjeveru Finske i uoči Pompeova puta u Moskvu. Sve u potvrdu slutnji o obnovi američko-ruskog bilateralizma – slutnji posredno pothranjenih i naprasnim Pompeovim otkazivanjem posjeta Berlinu! I dodatno, prividno nepovezano, uoči puta državnog tajnika u Moskvu, State Department povlači Pompeovo izvorno priopćenje nakon presude zbog pokušaja puča u Crnoj Gori, u kojem je osudio rusko miješanje: bez usporedbi, ali Tridesetih se to zvalo politika podilaženja. Koja je završila Prvim ratom.

Trokuti istodobno sučeljenih savezništava i nadmetanja

Drugim riječima, samo ovlaš skiciran odnos u trokutu SAD – Rusija - Iran, s posrednim utjecajem na treće zemlje, ovaj put Crnu Goru. U samo tri dana! A takvih je trokuta istodobno sučeljenih savezništava i nadmetanja sve više diljem svijeta: doista, multiple international competitive disorder. Najdublje, epohalne geostrategijske promjene i potresi od Prvog rata, sve na pozadini de facto neobjavljenog Trećeg. Strašna matematika: 1939 – 2019.

U tom epohalnom geostrategijskom potresu najvećim izazovima izložena je – Europska Unija. Jer je ostala jedini globalni igrač koji ne prihvaća politiku sile i politiku dogovora na račun trećih. Jer je ostala jedini globalni igrač koji se želi držati međunarodnog prava i pravila. Jer je ostala jedini globalni igrač koji ideologijskoj krizi svijeta želi odgovoriti jačanjem demokratskih vrijednosti, umjesto jačanja autoritarnosti, populizma i nacionalizma.

Octav Ganea / REUTERS

Njemačka kancelarka Angela Merkel u zagrljaju Rumunjke u Sibiu, na summitu EU

Neizbježno, sudar tih europskih ideala i ciljeva s radikalno promijenjenim geopolitičkim krajolikom svijeta dovodi i do krize same Unije, institucionalne koliko i vrijednosne, pa otuda rastuće podjele i polarizacije na političkim scenama i u društvenim kretanjima u gotovo svim članicama Unije, od prvih do posljednje, dakle Hrvatske.

Takve šire okolnosti jasno naglašavaju važnost skorašnjih izbora za Europski parlament, u svim članicama Unije, od prvih do posljednje: zajednička izborna tema jeste budućnost Europe izložene ovako dubokim geostrategijskim i idejnim potresima, ali će se izborima provjeravati i budući smjer i politički razvoj svake zemlje članice, od prvih do posljednje, Hrvatske.

Banalizirani javni prostor

Uz jednu razliku: u sjeni neobjavljenog Trećeg rata, sa svim realno zastrašujućim fenomenima geopolitičkog stanja svijeta, u posljednjoj članici Uniji izostaje ozbiljna javna rasprava o tim presudnim pitanjima budućnosti. I ovaj put, o odabiru prave strane povijesti, s podsjećanjima na Tridesete.

U uvjetima posvemašnjeg banaliziranja javnog prostora, vanjska politika kao javni interes i relevantna tema jedva da postoji. U uvjetima društvene eutanazije vanjske politike i ozbiljna uvida u međunarodne odnose gotovo da i nema mjesta raspravama o realnom stanju svijeta: živeći u izolaciji, zatvorena iza visokih ograda banalnosti i trivijalnosti – pri čemu je sustav još opterećen ne posve prevladanim naslijeđem gotovo potpunog institucionalnog neznanja o međunarodnim odnosima iz bivših vremena, što je nakratko prekinuo ratni domovinski zanos, ali bez ne prerastanja u koherentni sustav… u takvim uvjetima, javnost ostaje uskraćena za upućene rasprave i objašnjenja epohalnih i prijetećih fenomena današnjeg svijeta.

Tamo gdje se dojučerašnja nacionalna energija okupljanja pretvorila u zavade i sprdnje, tamo gdje se ustrajno ispire svaka mogućnost spoznaje o realnim zbivanjima u svijetu i na toj mentalnoj izolaciji gradi provincijalna moć i zarada, tamo gdje lažni propovjednici imaju odgovore na sva pitanja, tamo gdje se izlazi iz europskih stranačkih skupina u vrijeme kad Uniji treba više potpore i okupljanja nego ikada, tamo gdje se olako pothranjuju hrexiti bez ikakva ozbiljna promišljanja o posljedicama, tamo gdje je sve podređeno kulturi banalnost, afera i senzacija, tamo gdje… tamo nema mjesta razgovorima i brigama o budućnosti svijeta i Europe, pa čak i ako je riječ o neobjavljenom Trećem.

Jednostavnije: koliko prosječni građanin zna o stanju međunarodnih odnosa? Ništa. Koliko zna zašto je povijesno važno spasiti i ojačati Europsku Uniju u okolnostima epohalnih geostrategijskih potresa? Ne zna. Jer, nakon dugih godina eutanazije vanjske politike i međunarodnih odnosa na javnoj sceni, naprosto i ne može znati. I ne zna da se bez uvida u geopolitičko stanje svijeta ne mogu donositi ni potrebne nacionalne odluke. I stoga ulazi ususret nadolazećim olujama i potencijalno rastućim zaoštravanjima na međunarodnoj sceni – zastrašujuće opušten. Ponovo, strašna matematika: 1939 – 2019.

Dok s jedne strane, preko izolacijskih plotova koji sprečavaju pogled na stanje svijeta, tutnje nemjerljive opasnosti, s ove strane plota ništa od toga nije važno, jer zabavlja glazba banalnosti. Ponovo, kraj Tridesetih? Prvo nebriga i raskalašenost, potom podjela? Tko na jednu stranu, tko preko Kupe.

Kako je u Zagrebu počeo Drugi svjetski rat

Ne izdržah, provjerio sam: kako je doista Zagreb dočekao prvi dan Drugog svjetskog rata? Koliko su građani bili svjesni što se događa u svijetu i Europi i što slijedi? Jer, tog 3. rujna 1939. svi u svijetu su već znali što slijedi – nedugo prije toga, njemački vojnici, preodjeveni u poljske vojne uniforme, napadaju radio-toranj Gliwice, tada najveći u Europi, kako bi tom provokacijom opravdali napad na Poljsku. Veleposlanici jure po ministarstvima, lete diplomatske note, čak i Neville Chamberlain odustaje od politike podilaženja, podižu se bojeve gotovosti, svi se spremaju za rat.

Početak rujna 1939, uoči početka najstrašnijeg rata do tada, u Zagrebu se cijeli grad sprema… na sajmište. Novine tog dana bilježe veliki sajmeni dan na kraju Savske ulice, gdje se sjatio cijeli grad, gdje je nekakav nizozemski fićfirić bio donio prvi tv prijamnik u Hrvatskoj i, eno ga, na seljačkim kolicima, pred razgaljenom svjetinom na ekranu prikazuje nekakav vodvilj, ples, mažoretkinje, dok crvena lica i nabrekli trbusi podižu uvis svoje gemište, sretni, zadovoljni, opušteni. Dan uoči početka Drugog svjetskog rata!? Zabava i raskalašenost nadjačali su zabrinutost. "Cabaret“ na zagrebačkom sajmištu!

Sedamdeset godina kasnije, u vrijeme najdubljih strategijskih potresa i dramatičnih promjena svjetskog geopolitičkog krajolika, usred vrtloga najteže međunarodne krize, s mogućim dramatičnim posljedicama, pri čemu stanje međunarodnih odnosa ionako nije u središtu javna interesa, ponovo podjele ili glave u pijesku… sajmište i gemišti. Drugim riječima, kako prevladati "Cabaret“ i kako osigurati da zajedno budemo na pravoj strani povijesti?

Uoči, prividno, običnih izbora za europski parlament.