Apel povjesničara uoči euroizbora Projekt EU je u raspadu. I zato je još vredniji

Oštro osuđujemo takva stajališta, koja u potpunosti odvajaju kulturnu, vjersku i političku raznolikost - koja je karakteristična za naš kontinent - i odgovornosti naslijeđene iz naše prošlosti. Smatramo ih jednostavno premještanjem naših vlastitih osjećaja frustracije i bespomoćnosti na neke "druge“ - bilo da su usmjerene prema muslimanima, Židovima, imigrantima i izbjeglicama, ili pak prema drugim silama i njihovim konkurentnim interesima na međunarodnoj sceni.

Također, ne vidimo nikakvu vrijednost u obraćanju nacionalnim povijestima kao litaniji patnji, ratova i genocida, ili u prihvaćanju isključivo optužujućeg stava u područjima gdje se Europa smatra kolektivno krivom. Vrijeme je da napustimo takve samoporažavajuće binarnosti i suočimo se sa svijetom, priznajući i svjetlo i sjenu naše europske prošlosti. Ukratko, vrijeme je da ponovno promislimo Europu kroz prizmu svojih suprotnosti.

Odustanimo od reduciranja Europe u jednu priču. Umjesto da se držimo nostalgičnih linearnih narativa koji podrazumijevaju unaprijed uspostavljeno jedinstvo ("jedno" naslijeđe, "jedna" povijest, "jedno" pamćenje...), vrijeme je da vratimo uspomene koje su u osnovi polifonijske. Dominantni narativi prošlosti nacionalnih država više nisu održivi. Umjesto njih, trebamo prepoznati našu mnogostrukost, a da ne odustanemo od osjećaja jedinstva, jer još uvijek osjećamo što nam je zajedničko: prošlost, sadašnjost - i budućnost ako to želimo.

Europa kao prekrojena zakrpa

Budimo iskreni. Europa je zakrpa prekrojena nevidljivim i zamišljenim granicama koje dijele Europljane jedne od drugih u svim zemljama i regijama. Postoji atlantska Europa čiji je pogled prvenstveno transatlantski pod cijenu veza bliže domu. Postoji bogata sjeverozapadna Europa koja pod krinkom dobrog upravljanja drži prodike "Club Med" državama. Postoji Zapadna Europa koja njeguje stari prezir prema novim i manjkavim demokratskim kulturama srednjoeuropskih i istočnoeuropskih država. Postoji kršćanska Europa koja isključuje ili ignorira religijske i ateističke manjine koje su stoljećima oblikovale njezeinu povijest. Postoji Europa velikih zemalja koje ne čuju legitimne strahove manjih koje zadržavaju gorka sjećanja na duga razdoblja strane dominacije. Postoji Europa useljenika koji se prečesto smatraju nepouzdanim građanima drugog reda. Popis se nastavlja. Europa je rascjepkana rasjedima, a mnogi od njih se previše lako otvaraju.

Bez promatranja naše prošlosti, kakvu budućnost možemo graditi? Postoje dva moguća puta, od kojih svaki može pomoći u izgradnji jasnijih narativa iz naše povijesti. Prvi je da prihvatimo činjenicu kako sve naše podjele Europu čine bogatijom. Kako napredujemo u prihvaćanju tih podijeljenih sjećanja, stvorenih našim neprekidnim sukobima, postat ćemo i vještiji u stvaranju zajedničkog povijesnog narativa koji nam je sve više potreban. A potreban nam je baš zato što je era u kojoj živimo era opasne konkurencije među silama povratka političkih, ekonomskih, društvenih i kulturnih modela iz drugog doba.

Tu povijest podjela, koja se smatra zajedničkom baštinom, tek treba napisati. Ali ju je moguće napisati upravo zahvaljujući našoj spoznaji o tome kako su u našoj nedavnoj prošlosti takve podjele prevladane, osobito nakon 1945. i poslije 1989. godine. Ta pomirba se nije dogodila dekretom ili naredbom, odozgo prema dolje. Upravo suprotno, ona je nastala odozdo prema gore, kroz nas Europljane, koji smo sudjelovali u procesu istinskog "rada na pamćenju" koji je uvijek, kao što je jednom rekao filozof Paul Ricoeur, "pluralno pamćenje".

Državni suvernitet vs. antidemokratskom sustavu

Drugi mogući put proizlazi iz činjenice da je Europa kontinent vladavine prava, koje nas štiti u izražavanju naše raznolikosti. Sve brojniji glasovi diljem kontinenta suprotstavljaju državni suverenitet navodno preopterećenom i antidemokratskom sustavu Europske unije koji se nalazi u Bruxellesu. Taj prigovor možda je i legitiman. Ali ta ista Unija istovremeno je jamac nacionalnih suverenosti štiteći, pa čak i organizirajući, njihove razlike.

Europski projekt izravna je suprotnost nekadašnjim imperijalnim ambicijama. I to je u izravnoj suprotnosti s bilo kojom vizijom "tamnice naroda" koja bi bile osmišljena i provedena od strane globalnih elita. Umjesto toga, "Europa“ je projekt bez presedana koji je podržan voljom naroda koji su prestali ratovati i koji dijele istu želju za slobodom. To je zasigurno priča koja zaslužuje da je se pripovijeda i da je se brani.

Upravo zato, za obnovu Europe, od vitalne je važnosti rekonstruirati njezinu povijest. Ključno je, u tom pogledu, da ovom jedinstvenom i krhkom Europskom iskustvu damo puno značenje. Razmišljajući o našim podijeljenim sjećanjima i uključivši se u obnovljene oblike "zajedničkog sjećanja", vjerujemo da je moguće ispričati priču o Europi koja se protiv svih izgleda žestoko bori za izgradnju nove vrste odnosa s ostatkom svijeta i sa samom sobom

Potpisnici:

Joaquim Albareda (Sveučilište Pompeu Fabra, Barcelona)

Timothy Garton Ash (Sveučilište u Oxfordu)

Justin Bisanswa (Sveučilište Laval, Québec/IAS Nantes)

Alain Blum (EHESS/INED France)

Felipe Brandi (EHESS Paris)

Marco Bresciani (Sveučilište u Firenci)

Jose Burucua (Nacionalna Akademija Povijesti, Buenos Aires/IAS Nantes)

Antonio Castillo Gomez (Sveučilište u Alcali)

Johann Chapoutot (Sveučilište Sorbonne, Pariz)

Abdessalam Cheddadi (Sveučilište Mohammed V, Rabat/IAS Nantes)

Josefina Cuesta (Sveučilište u Salamanci)

Antonio De Almeida Mendes (Sveučilište u Nantesu)

Patrizia Dogliani (Sveučilište u Bologni)

Sofia Dyak (Centar za urbanu povijest srednje i istočne Europe, Lavov)

Andreas Eckert (Sveučilište Humboldt, Berlin)

Alan Forrest (Sveučilište u Yorku)

Ignasi Fernandez (Neovisno sveučilište, Barceloni)

Josep Maria Fradera (Sveučilište Pompeu Fabra, Barcelona)

Etienne François (Sveučilište u Parizu 1/Slobodno Sveučilište u Berlinu)

Robert Gildea (Sveučilište u Oxfordu)

Catherine Gousseff (EHESS Paris, PIASt Warsaw)

Hannes Grandits (Sveučilište Humboldt, Berlin)

Heinz-Gerard Haupt (Sveučilište u Bielefeldu/EUI Florence)

Béatrice von Hirschhausen (CNRS Paris/Centre Marc Bloch Berlin)

Ton Hoenselaars (Sveučilište u Utrechtu)

John Horne (Trinity College, Dublin)

Keith Hoskin (Sveučilište u Birminghamu/IAS Nantes)

Bogumił Jewsiewicki (Sveučilište Laval, Québec)

Basil Kerski (Europski centar solidarnosti, Gdanjsk)

Gábor Klaniczay (Centralnoeuropsko Sveučilište, Budimpešta)

Svetla Koleva (Bugarska akademija znanosti, Sofija/IAS Nantes)

Christina Koulouri (Sveučilište Panteion)

Kazmer Kovacs (Mađarsko sveučilište Sapientia u Transilvaniji)

Claudia Kraft (Sveučilište u Beču)

Roman Krakovsky (Sveučilište u Genevi)

Todor Kuljic (Sveučilište u Beogradu)

Audrey Kichelewski (Sveučilište u Strasbourgu)

Jörn Leonhard (Sveučilište u Freiburg)

Paweł Machcewicz (Poljska akademija znanosti, Varšava/Imre Kertesz Kolleg Jena)

Benoît Majerus (Sveučilište u Luksemburgu)

Caroline Morel (Europska asocijacija edukatora povijesti EUROCLIO)

Javier Moreno Luzon (Sveučilište Complutense, Madrid)

Ekaterina Makhotina (Sveučilište u Bonnu)

Diana Mishkova (Centar za napredne studije, Sofija)

Suleiman Mourad (Smith College, SAD /IAS Nantes)

Akiyoshi Nishiyama (Sveučilište Kiurytsu, Tokyo)

Jiři Pešek (Sveučilište u Pragu)

Teresa Pinheiro (Tehničko Sveučilište u Chemnitzu)

Juan Pro (Neovisno Sveučilište u Madridu)

Anna Reading (King’s College, London)

Ofelia Rey (Sveučilište u Santiago de Compostelli)

Valérie Rosoux (Katoličko Sveučilište u Louvainu)

Henry Rousso (CNRS, Pariz)

Gemma Rubi (Sveučilište Autònoma, Barcelona)

Luule Sakkeus (Estonski institut za populacijske studije, Sveučilište u Tallinu)

Irina Sherbakowa (Memorial International)

Steven Stegers (Europska asocijacija edukatora povijesti EUROCLIO)

Bo Stråth (Sveučilište u Helsinkiju)

Lakshmi Subramaniam (Centar za studije u društvenim znanostima, Indija/IAS Nantes)

Philipp Ther (Sveučilište u Beču)

John Tolan (Sveučilište u Nantesu)

Laurence Van Ypersele (Katoličko Sveučilište u Louvainu)

Jakob Vogel (Sciences Po Paris/Centar Marc Bloch u Berlinu)

Pierre-F. Weber (Sveučilište u Szczecinu)

Jay Winter (Sveučilište Yale)

Sergei Zakharov (Visoka škola za ekonomiju, Rusija/IAS Nantes)