_1.jpg)
Ministar zdravstva Milan Kujundžić, pritisnut pitanjima, konačno je izgovorio očito - novi zakon koji bi trebao regulirati pobačaj na zahtjev žene u roku koji je naložio Ustavni sud neće biti donesen. Zbog složene procedure javne rasprave, kao i niza prijepora koje će otvoriti i zbog kojih se, sasvim sigurno, neće donijeti u hitnoj saborskoj proceduri, bilo je bjelodano da se zakon do kraja veljače ne može izglasati.
Cinici kažu - neće biti donesen ni u mandatu ove Vlade.
Donošenje suvremenog zakona koji regulira pobačaj na zahtjev žene - ovaj postojeći datira iz 1978. godine - već desetljećima uspješno izbjegavaju sve vlade: on je uvijek tempirana bomba i jasno je da će, ma kakav bio, polarizirati društvo onako kako si ni jedna garnitura ne priželjkuje. Osobito ako se bliže izbori.
Resorni ministar zdravstva stoga je već najavio da će za zakon trebati “dugi period promišljanja”, a kojim će tempom raditi na njegovoj izradi, najbolje pokazuje činjenica da je prvo formirao radnu skupinu od deset ljudi koja će pripremati pregled europske zakonodavne prakse - tek će onda pristupiti sastavljanju skupine koja će osmisliti zakon. Ova sadašnja skupina, mahom sastavljena od ginekologa s uloženim prizivom savjesti, koji ne izvode pobačaj, do sada se sastala jednom, a sljedeću je sjednicu zakazala za - mjesec dana.
Nadu da će novi zakon biti donesen, prije dvije je godine probudio Ustavni sud, koji je - nakon što je i sam 25 godina izbjegavao odlučiti je li pravo na pobačaj protuustavno ili nije - u veljači 2017. napokon donio odluku. Jasno je rekao da pobačaj nije protuustavan i da ga se ne smije zabraniti, a kako će se točno regulirati, prepustio je na odlučivanje politici. Vladajućima je dao rok od dvije godine da to učine. No, kako je to samo instruktivni rok za čije probijanje nema sankcija, Vlada ga je tako i shvatila - kao instrukciju.
Bude li se zakon ipak donosio u mandatu ove vlade, on će zasigurno biti restriktivniji od sadašnjeg, a i od niza europskih zakona.
NA ŠTO MORA ODGOVORITI NOVI ZAKON O POBAČAJU?
1. Uskladiti zakon sa sadašnjim vremenom, terminološki i sadržajno
Pitanje pobačaja, odnosno prekida trudnoće na zahtjev žene, u Hrvatskoj regulira Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, donesen još 1978. godine. Stoga Zakon, primjerice, propisuje da se “prekid trudnoće može izvršiti u bolnicama koje imaju organiziranu jedinicu za ginekologiju i porodiljstvo i u drugim zdravstvenim organizacijama udruženog rada koje za to posebno ovlasti republički organ uprave nadležan za poslove zdravstva”, iako organizacije udruženog rada ne postoje već više od 25 godina.
S druge strane, uloga privatnih ordinacija uopće se ne spominje. Njima je - prije svega zato što nisu spomenute u zakonu - danas zabranjeno izvoditi pobačaje. Praksa u europskim državama po tom je pitanju različita, iako većina država propisuje da se moraju izvoditi u bolnicama: u Francuskoj je izvan bolnice dozvoljeno izvoditi samo kemijske abortuse, odnosno one koji se izvode neinvazivno, putem tableta, u Austriji pojedini privatnici mogu izvoditi pobačaje u ruralnim područjima udaljenima od bolnica.
U Hrvatskoj su mišljenja podijeljena, no prevladava stav da bi kirurški abortus trebao ostati isključivo u domeni bolnica, zbog mogućih komplikacija, dok bi se o pobačaju izazvanom lijekovima - koji se u Hrvatskoj još provodi samo u Rijeci i Puli dok u dobrom dijelu europskih zemalja čini većinu svih obavljenih abortusa - moglo raspravljati.
2. Period u kojem se može izvršiti pobačaj
Hrvatska je, uz Sloveniju, jedina država u EU u kojoj se pobačaj na zahtjev žene - dakle, onaj koji nije indiciran medicinskim komplikacijama, ugrožavanjem zdravlja žene ili malformiranošću ploda - može legalno obaviti do 10. tjedna nakon začeća. U većini zemalja prosjek je 12 tjedana (Austrija, Njemačka, Italija, Belgija, Norveška, Danska, Finska), a neke države imaju i izuzetke - Portugal i Španjolska generalno propisuju također 12 tjedana, no u slučaju da je trudnoća posljedica silovanja, zakonski rok se proteže do 16, odnosno 22 tjedna od začeća. Francuska propisuje 14 tjedana, Švedska 18 tjedana, a Velika Britanija te, u pojedinim slučajevima, Nizozemska, čak 24 tjedna.
Može se očekivati da će se sadašnja granica od deset tjedana pomaknuti na 12 tjedana i u novom prijedlogu hrvatskog zakona jer se u neslužbenim razgovorima tom rješenju priklanjaju i konzervativni ginekolozi.
3. Obavezno savjetovanje prije pobačaja
Postojeći hrvatski zakon ne predviđa nikakvo posebno savjetovanje žene koja u Hrvatskoj zatraži pobačaj, no u novom zakonskom tekstu sasvim je izvjesno da će takva odredba postojati. Prema javno iznesenom mišljenju dr. Ante Ćorušića, sadašnjeg predsjednika radne skupine Ministarstva zdravstva za evaluaciju europskog zakonodavstva i ravnatelja KBC-a Zagreb, savjetovanje prije izvođenja pobačaja trebalo bi biti obavezno, i to ne samo s liječnikom nego i s psihologom, socijalnim radnikom te, po mogućnosti - duhovnikom, odnosno svećenikom, rabinom, muftijom...
Kad bi takva odredba bila ugrađena u novi zakon, bila bi to, bez sumnje, najrestriktivnija odredba u Europskoj uniji i jedina koja propisuje razgovor s duhovnikom. Obavezno savjetovanje s liječnikom, kojem je dužnost obavijestiti ženu o izvođenju zahvata i mogućim posljedicama, propisuju sve države - jednako kao i za niz drugih zahvata. Savjetovanje sa psihologom, pak, propisuju, prema dostupnim podacima, Belgija, Njemačka, Španjolska, Mađarska i Slovačka. Neke zemlje, poput Portugala, izričito propisuju da svako savjetovanje mora biti neutralno te da osobe koje se protive ženinu pravu na izbor ne smiju sudjelovati ni u jednoj fazi priprema za legalni abortus. Druge pak, poput Norveške, propisuju savjetovanje nakon pobačaja, kako bi se žene upoznale s korištenjem kontracepcije i sprečavanjem neželjenog začeća.
4. Razdoblje mirovanja
Propisani period mirovanja - obaveznog razdoblja koje mora proći od trena kad žena zatraži izvođenje pobačaja do njegova konačnog izvođenja, kojem je svrha da žena još jednom dobro promisli želi li doista izvršiti traženi zahvat - zagovornici prava na pobačaj smatraju jednom od restrikcija koja će sasvim izvjesno biti ugrađena u novi hrvatski zakon, a koju postojeći zakon ne poznaje. Štoviše, u sadašnjem zakonu stoji da je “postupak po zahtjevu za prekid trudnoće hitan” te da se pobačaj “može izvršiti odmah nakon što se trudna žena javi liječniku”.
Predstavnici vladajućih u više su navrata iznosili stav da je postojeća regulativa loša te da bi period mirovanja ženi, uz obavezno savjetovanje, pružio priliku da razmotri alternative i razmisli o tome je li pobačaj doista ono što želi. U Europskoj uniji period mirovanja nije nepoznat iako aktivisti u mnogima od njih zahtijevaju da se obaveza takvog perioda ukine jer analize pokazuju da je učinak minimalan (malo je žena koje se doista predomisle) te da služi samo neželjenom odgađanju izvršenja odluke koju je žena već donijela. Francuska je, zbog takvih argumenata, sedmodnevni period mirovanja ukinula 2015. godine.
Periodi mirovanja obično traju do tjedan dana: Njemačka, Portugal, Španjolska i Mađarska propisuju ga u trajanju od tri dana, u Nizozemskoj traje pet dana, u Belgiji šest, u Danskoj sedam...
5. Pravo maloljetnica na pobačaj
Prema postojećoj regulativi, u Hrvatskoj pobačaj može zatražiti maloljetnica ako ima najmanje 16 godina, bez znanja i odobrenja roditelja. Ako je mlađa od 16, uz zahtjev mora priložiti pristanak roditelja ili skrbnika.
S velikom vjerojatnošću može se očekivati da će ova odredba biti postrožena te da će sve maloljetnice, one mlađe od 18 godina, po uzoru na talijanski model, morati imati pristanak roditelja da bi zatražile pobačaj. Takve, naime, naznake za sada šalju vladajući.
U većini europskih država - Norveškoj, Švicarskoj, Švedskoj, Austriji, Nizozemskoj, Belgiji, Španjolskoj... - maloljetnice mogu zatražiti zahvat po istoj proceduri kao i odrasle žene, dakle bez pristanka roditelja. U Portugalu pristanak trebaju mlađe od 16, kao što je sada i kod nas slučaj, u Velikoj Britaniji potrebna je potvrda dvojice liječnika da je maloljetnica dovoljno zrela da razumije odluku, u Švicarskoj mlađe od 16 moraju proći obavezno savjetovanje, a u Danskoj maloljetnicama pobačaj odobrava komisija od četvero stručnjaka. U Norveškoj, ako je djevojka mlađa od 16 godina, treba pristanak roditelja ili svojeg liječnika, a u Francuskoj treba doći u pratnji odrasle osobe od povjerenja, koja ne mora nužno biti roditelj.
6. Cijena zahvata
Hrvatska je među rijetkim državama u EU u kojoj sve kategorije žena u potpunosti snose cijenu pobačaja na zahtjev te jedina koja nema ni okvirno propisane cijene na državnoj razini - svaka bolnica u kojoj se izvodi pobačaj sama formira cijenu. To je jedno od pitanja koja će novi zakon svakako morati riješiti, jer sadašnja praksa pokazuje potpuni kaos na terenu: cijene se, prema postojećim pokazateljima, kreću od 1800 do čak 4000 kuna, a da nije moguće objasniti zašto toliko variraju, s time da cijenu u cijelosti podmiruje žena, bez obzira na to ima li zdravstveno osiguranje ili nema.
Pobačaj je potpuno besplatan za žene (podmiruje ga nacionalno zdravstveno osiguranje) čak i u razmjerno konzervativnoj Italiji, u susjednoj Sloveniji osnovno osiguranje pokriva 80 posto cijene, za žene s dodatnim osiguranjem je besplatan, u Mađarskoj i Njemačkoj postoji imovinski cenzus, a u Belgiji, Velikoj Britaniji, Danskoj, Finskoj, Španjolskoj i drugima besplatan je za sve kategorije. Sve ga žene, kao i u Hrvatskoj, podmiruju i u Austriji, a zahvat u posebnim klinikama stoji oko 400 eura.
S obzirom na najave, ne treba očekivati da će pobačaj u hrvatskom zakonodavstvu biti zahvat na teret HZZO-a - štoviše, mnogi predviđaju da će se dodatna restriktivnost uvesti baš kroz prilično visoko određene cijene. U najboljem slučaju postoji mogućnost da se razmotri određeni imovinski cenzus.
7. Priziv savjesti
Priziv savjesti vezan za izvođenje abortusa nije reguliran zakonom koji regulira pobačaj, nego je u cjelini propisan Zakonom o liječništvu, koji kaže da “radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja, liječnik ima pravo pozvati se na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta”. Nadalje, navodi zakon, o svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke.
Može se očekivati da ni novi zakon neće spominjati eksplicitno priziv savjesti. No, ono što bi zakonodavac morao napraviti jest jasno propisati kako osigurati dostupnost pobačaja, koja je ozbiljno ugrožena zbog priziva savjesti: prema dostupnim podacima, gotovo 60 posto svih bolničkih ginekologa uložilo je priziv savjesti, zbog kojeg je nemoguće ili gotovo nemoguće napraviti pobačaj u pojedinim bolnicama - među njima je, primjerice, i KBC Split.
Prije nekoliko godina, nakon snažne akcije nevladinih udruga, tadašnji je ministar propisao da u svakoj županiji barem jedna bolnica mora izvoditi pobačaje na zahtjev ili, ako su svi liječnici uložili priziv savjesti, angažirati vanjskog liječnika koji će ih obavljati. Ipak, izvješća s terena pokazuju da to i dalje nije tako.
8. Kazne za kršenje zakona
Čini se da je potreba za definiranim kažnjavanjem onih koji krše zakon i onih koji njime manipuliraju jedino pitanje vezano uz regulaciju pobačaja o kojem postoji konsenzus i u društvu i u struci. Prema nizu istraživanja dvije su najspornije stvari vezane za izvođenje pobačaja: klasična krađa koja se događa u dijelu bolnica, u kojima liječnici prijavljuju HZZO-u spontani umjesto pobačaja na zahtjev te si prisvajaju novac od žene, a zahvat naplaćuju od HZZO-a, te izvođenje neprijavljenih pobačaja u večernjim satima u bolnicama ili u privatnim praksama, a među takvim liječnicima nerijetko su zatečeni i oni koji u redovno radno vrijeme izriču priziv savjesti.
Statistike koje vodi Hrvatski zavod za javno zdravstvo jasno ukazuju na potpuni nesrazmjer broja pobačaja na zahtjev i onih drugih: svih drugih dvostruko je više od onih izvršenih na zahtjev. I struka se zbog toga ne uzrujava: HZJZ, doduše, upozorava da takvo stanje nije realno, ali sami ginekolozi ne provode nikakvo istraživanje. U nevezanim razgovorima iskreno će vam reći i zašto.
Simptomatičan je podatak o varaždinskoj bolnici, koja je godinama imala vrlo nizak udio pobačaja na zahtjev. Nakon što su uhićena tri ginekologa zbog sumnje da su uzimali novac od žena i prijavljivali “ostale pobačaje” te ih naplaćivali od HZZO-a, broj pobačaja na zahtjev u toj se bolnici naglo utrostručio.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, Hrvatska je europska zemlja s najnižom stopom pobačaja, najnižom upotrebom sigurne kontracepcije i, ujedno, zemlja s izrazitim padom broja novorođene djece. Takve brojke jasno ukazuju da nešto sa statistikama ozbiljno nije u redu.