Vrijednost bačene hrane procjenjuje se na oko 143 milijarde eura, a osim što je riječ o velikom ekonomskom problemu, stvar je i pitanje morala, jer se u isto vrijeme, prema procjenama EU, u svijetu više od 800 milijuna ljudi ne uspijeva svakodnevno hraniti te žive u posvemašnjoj gladi.
Konferenciju pod nazivom „Čini dobro, čuvaj hranu“, sazvala je hrvatska europarlamentarka Biljana Borzan, u suradnji s francuskom zastupnicom Angeliqoue Delahaye i europskim direktorom UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu Rodrigom de Lapuertom. Tridesetak stručnjaka iz brojnih organizacija raspravljalo je o zabrinjavajućem trendu porasta bacanja hrane, a Europska unija je još lani donijela direktivu kojoj je cilj prepoloviti bacanje upotrebljive hrane do 2020.
Europska unija, kao jedan od najbogatijih i najrazvijenijih dijelova svijeta, ima moralnu odgovornost spriječiti bacanje jestive hrane. Svake se godine samo u Hrvatskoj u smeće baci gotovo 400 tisuća tona hrane. Na razini EU, baci se oko 20 posto jestive hrane, a u nekim zemljama, koje su razvijena potrošačka društva, baci se i oko 40 posto ukupno proizvedene hrane.
- Moramo raditi zajedno na promjeni mentaliteta, naročito među mladima – upozorila je u uvodnom izlaganju zastupnica Borzan.
Naime, upravo su kućanstva najodgovornija za ovakvu situaciju, jer se u kućanskim kantama za otpatke nađe oko53 posto ukupno bačene hrane. Jedan od razloga za to svakako je razmaženost potrošača, koji su navikli na jeftinu i lako dostupnu hranu, ali i nedovoljna educiranost. Pogotovo je to u pitanju kada je riječ o deklaracijama na hrani, odnosno datumima.
'Najbolje upotrijebiti do...'
Tako dio potrošača, upozorio je u Bruxellesu FAO-ov direktor de Lapuerta, ne razumije razliku između roka trajanja i oznake „najbolje upotrijebiti do“. Rok trajanja (katkad i „rok valjanosti“), koji se često nalazi na mesu, mlijeku, ribi te drugim brzo i lako kvarljivim proizvodima, označava datum do kojeg se namirnica mora potrošiti te nakon kojeg nije upotrebljiva. No, oznaka „najbolje upotrijebiti do“ (best before) ne znači da je od tog datuma namirnica neupotrebljiva. To samo znači, upozoreno je, da će namirnica do tog datuma zadržati idealna organoleptička svojstva – miris, boju, okus. Ruku na srce, tko nikada nije pojeo čokoladu koja je, uslijed držanja u frižideru, promijenila boju iz tamne u bljedunjavu? No, iako više nije najbolja moguća, to ne znači da je nezdrava.
Također, postoji čitav niz proizvoda koji datum nose samo „pro forme“, a koji se bez ikakvih problema mogu koristiti još desetljećima, ako ne i stoljećima.
Začini, prašci, dehidrirani proizvodi, pa čak i brojne konzerve, ako se skladište u pravilnim uvjetima i nisu otvarane, mogu vas hraniti još dugo vremena nakon isteka roka trajanja. Ipak, dio potrošača baca te proizvode zbog neznanja i straha od zdravstvenih problema, a trgovci ih vraćaju proizvođačima na uništavanje zbog nerijetko rigoroznih propisa u prometu hranom.
Kada je hrana u pitanju, sigurnost mora biti na prvom mjestu, pa su baš zato zastupnice Borzan i Delahaye ustvdile kako je težak i složen proces spriječiti bacanje hrane, a opet zadržati lanac sigurnosti u opskrbi hranom. No, kako je rekao de Lapuerta, trend bacanja hrane nemoralan je, društveno neodgovoran, ali i predstavlja golem ekonomski i okolišni problem.
Naime, uzgoj i proizvodnja hrane procesi su koji zahtijevaju mnogo novca, ali i troše brojne resurse kojih je u svijetu sve manje, poput čiste vode, tla, energije, goriva…
Procjene Ujedinjenih naroda kazuju da će nas na svijetu do 2050. Biti gotovo deset milijardi, te da će se potreba za hranom do tada povećati za oko 60 posto u odnosu na ono što danas pojedemo (pri čemu samo trenutno imamo više od 800 milijuna gladnih).
Manje bačene hrane znači više nahranjenih ljudi – rekao je de Lapuerta u Bruxellesu.
Složila se i Anne-Laure Gassin, predstavnica Europske Komisije na sastanku u EP, ustvrdivši kako Europa jest i mora biti posvećena ovom problemu. Pritom, istaknula je, fokus mora biti na bankama hrane i drugim humanitarnim organizacijama koje bi višak hrane preusmjerile onima koji si, iz ekonomskih razloga, hranu teško mogu priuštiti. Gassin je ukazala i na zagađenje okoliša koje nastaje proizvodnjom hrane koja završi u smeću.
- Da je bačena hrana država, bila bi treći najveći emiter ugljikovog dioksida na svijetu, nakon Kine i Sjedinjenih Američkih Država – otkrila je Gassin.
Osvrnula se i na podatak kako se većina hrane baca u kućanstvima, rekavši „to smo svi mi, a na nas je najteže utjecati“.
Nužno je osigurati pravne okvire kako bi doniranje viškova hrane bilo jednostavno i brzo, bez ugrožavanja sigurnosti. Na tome radimo već godinama u EU – rekla je Gassin istaknuvši kako je u sklopu programa Horizont 22 već uloženo oko sto milijuna eura u projekte prevencije bacanja jestive hrane.
Inovativna rješenja
Zanimljiv primjer kako se problemu može doskočiti dao je glavni tajnik organizacije ACR+ Francoise Bonnet, rekavši kako oni trenutno surađuju sa stotinjak gradova i regija diljem Europe prevenirajući bacanje hrane. Istaknuo je primjer Bruxellesa, gdje imaju dobru suradnju restorana i kantina sa gradskim vlastima i humanitarnim organizacijama te stručnjacima za nutricionizam. Naravno da nitko neće skupljati ostatke nepojedene i nagrižene hrane s tanjura gostiju, no postoje situacije kada ta hrana može završiti u ustima gladnih, umjesto u smeću.
Banketi, domjenci i svečane večere često su situacije koje podrazumijevaju švedske stolove. Često se nađu velike količine hrane na pladnjevima koju nitko nije pipnuo, a i u kuhinjama restorana na kraju večeri iz velikih se lonaca ne pojede uvijek sve. Radi se o hrani koju nitko nije ni pipnuo, te je savršeno upotrebljiva. Umjesto da je bacaju, restorani i kantine kroz ACR+-ove programe mogu tu hranu donirati, a koordinatori će ju rasporediti tamo gdje je najpotrebnije.
Također, goste restorana potiče se da viškove nose kući, restorane da omogućuju posudu za ponijeti viškove doma, a radi se i na tome da se ponuda restorana proširi na više različitih veličina porcija, kako bi svaki gost mogao racionalno naručiti baš onoliku porciju koju želi, bez rizika da se trećina ili polovica nakon zasićenja i dalje nalazi na tanjuru.
Sudionici konferencije primijetili su još nešto zanimljivo, a to je da potrošači zaziru od „ružne hrane“. Iako svi koji su ikada boravili u voćnjacima i vrtovima naših baka znaju da rajčice nisu savršene kugle, a jabuke imaju točkice (nekad i rupice) na sebi te razna druga oštećenja, potrošači u velikim europskim gradovima biraju samo savršene, besprijekorne i sjajne komade.
Moramo ljudima objasniti da je i „ružna hrana“ savršeno dobra za upotrebu – istaknuto je.
Zanimljivo, dok u Hrvatskoj većina građana čeka da se neki proizvod nađe na akciji povodom isteka roka trajanja, Europa razmišlja da tome stane na kraj. Pioniri takvog načina razmišljanja Finska su i Danska, koje su ukinule mogućnost da trgovci stavljaju proizvode na drastično niže cijene kada im istekne rok trajanja. Njihove su analize pokazale da to ne vodi ka smanjenju bacanja hrane, jer potrošači u konzumerističkim društvima pohrle kupiti više nego im je stvarno potrebno, pa hrana opet završi u otpadu. Stoga su te dvije zemlje odlučile od hrane kojoj je istekao rok trajanja proizvoditi biogorivo.
De Lapuerta pritom je istaknuo kako bi se dio mesa, ribe i drugih prehrambenih proizvoda koji više nisu za ljudsku upotrebu mogao preraditi u hranu za životine.
Filozofija je da na prvom mjestu bude nahraniti ljude, potom životinje, a sve eventualne viškove upotrijebiti za proizvodnju energije – objašnjeno je.
Mladi potrošači su ključ
Dvosatna konferencija u zgradi Europskog parlamenta zaključena je tezom kako se najviše može učiniti utjecanjem na mlade potrošače, koji nerijetko pokazuju veću razinu društvene odgovornosti i ekološke svijesti nego stariji. Stoga je predstavljen set pedagoških materijala koje je, između ostalog, izradila Rosa Rolle iz FAO-a. Radi se o programu koji obuhvaća djecu od predškolske dobi do srednje škole. Nizom aktivnosti, igri, vježbi i radionica potiče ih se da čuvaju i poštuju hranu, te da stečena znanja, kao svojevrsni ambasadori projekta, prenose na starije članove svojih obitelji. Projekt je dosad kao pilot program uveden u 18 škola u Europi te pokazuje dobre rezultate, a prepoznala ga je i zastupnica Borzan.
Dio sredstava namijenjenih tiskanju političkih promotivnih materijala odlučila sam utrošiti na prevođenje tih programa na hrvatski. Želja mi je da se nađe u hrvatskim, ali i svim europskim školama – rekla je Borzan zaključivši kako su se „naši djedovi i bake grozili bacanja čak i starog kruha“, te da je problem bacanja hrane nešto s čime se Europa definitivno mora ozbiljno uhvatiti u koštac.