Bio je inženjer kemijske tehnologije, sveučilišni profesor anorganske kemije, ali se radije bavio politikom, bila je unosnija, osobito u redovima Talijanske socijalističke stranke, dok ju je Bettino Craxi strelimice vodio na čelo vlade i u definitivnu propast nakon 102 godine.
Massimo Cacciari, ljevičarski filozof i svojedobni gradonačelnik Venezije, potvrdio mi je istinitost anegdote po kojoj ga je, u mladosti, De Michelis pokušao vrbovati u Socijalističku stranku, a tadašnji komunist Cacciari mu je odgovorio: "Ne treba mi, ja sam iz imućne obitelji".
Potkraj života je De Michelis govorio: "Nekada su mi s mopeda dovikivali: 'Lupežu! Lupežu!', a sada mi prilaze i pitaju: 'Zašto se ne vratite?'!" U ljudskoj je naravi da se nekadašnje svinjarije čine manjima od sadašnjih.
Upravo su se na Socijalističku stranku, zapravo na njezinu praksu uzimanja mita od svakog korisnika neke koncesije, obrušile "Čiste ruke" 1992. Pod sveobuhvatnom istragom našlo se više od polovice članova Parlamenta (bili su čisti samo fašisti jer nisu sudjelovali ni u jednoj vlasti, ali samo dok ih Berlusconi nije "izvukao iz geta"). U roku od nekoliko mjeseci vrag je odnio i socijaliste, i demokršćane koji su vladali 50 godina, i "prvu" Republiku, ostala je samo korupcija, nikada iskorijenjena, samo nešto lukavija, i dalje glavni uzrok čvrste usađenosti Italije na zadnje mjesto u eurskoj zoni.
Kratkovidan od rođenja, De Michelis je kratkovidno rezimirao: "Stanovita ponašanja su ljudi podnosili jer su htjeli izbjeći da kozaci napajaju konje na Trgu Sv. Petra. Ali morali smo se prilagoditi kad je bilo jasno da kozaci ne dolaze", tj. kad je SSSR propao u Afganistanu, istočni blok implodirao a Berlinski zid se srušio. Po njemu, samo su malo zakasnili s prilagodbom.
Nije mu bio problem u lupeštini, nego u tajmingu i u načinu. I tu se vidi da je De Michelis bio realpolitičar, bez trunke empatije za opće dobro ukoliko je to tuđe dobro. Bio je valdez, pripadnik izvorne predluterovske protestantske crkve, poznate po krajnjem poštenju njenih pripadnika, ali svi bi se sablaznili kad bi otkrili da nije katolik. Nisu ga sapinjali ni vjera ni moral.
Kao ministar vanjskih poslova bio je sa svojim njemačkim kolegom Hansom Dietrichom Genscherom, prethodno vrhunskim obavještajcem, glavni sugovornik u ime Evropske zajednice s tadašnjom jugoslavenskom vladom i njezinim rušiteljima.
"Ako tenkovi krenu na narod, bit ćemo na strani naroda", postavio je De Michelis jasno "crvenu crtu". Pokazalo se ubrzo, u agoniji Vukovara, da je to bila samo fraza, da mu je do naroda, i izvan Italije, bilo stalo kao i do lanjskoga snijega. Kad mu je to neki hrvatski novinar prilično vehementno predbacio, De Michelis ga je nezainteresirano pogledao svojim okicama leše ribe, ne smatrajući to uopće vrijednim odgovora.
Poslije osude zbog korupcije povukao se iz aktivne politike, ali je na politici i dalje znao mlatiti pare, kao vanjskopolitički savjetnik Silvija Berlusconija, dok je bio bilo predsjednik vlade, bilo vođa oporbe.
Imao je i ljudske kvalitete: rado je plesao, još se radije udvarao. Naime, red je o pokojniku kazati i nešto lijepo.